Vanjski dug: Prijetnja financijskom opstanku države ili prijevara vladajuće elite? Godinama se u Hrvatskoj javnosti govori o vanjskom dugu Republike Hrvatske, o tome hoćemo li prijeći "prag prezaduženosti", hoće li Hrvatska "pasti u dužničko ropstvo", o tome "što će stranci (vjerovnici) od nas tražiti" i slično. Pri tome se uspoređuje stupanj zaduženosti nekadašnje države Jugoslavije sa današnjom Hrvatskom i zaključuje kako je današnja Hrvatska puno zaduženija po glavi stanovnika nego nekada Jugoslavija. Ključna pitanja vezana za vanjski dug do danas nisu javno postavljena Usprkos tome što je vanjski dug Republike Hrvatske stalna tema koja se provlači u javnosti kao stalno prisutna tema još od sredine 1990-tih godina, tj. od završetka rata, ključna pitanja vezana uz taj dug nisu do sada javno postavljena. O tom vanjskom dugu priča se samo po Hrvatskoj. Do sada se nije javila niti jedan relevantan subjekt iz inozemstva da bi se na bilo koji način bavio tim dugom. Da stvari pojednostavimo, i da se izrazimo najjednostavnijim riječima: nema stranca koji bi se brinuo za svoj novac. Niti jedna strana rejting kuća nije uvrstila pitanje vanjskog duga Republike Hrvatske u rejting bilo koje strane financijske institucije. Ako je netko izložen milijardama dolara ili eura navodnog duga jedne izrazito nestabilne i nepredvidive ekonomije, onda je to pitanje njegovog rejtinga. Međutim, povrat ovih novaca nije ugrozio rejting niti jedne banke ili druge financijske institucije u inozemstvu. Niti jedna strana banka se nije bavila tim pitanjem. Nigdje u stranoj literaturi ne možete naći slučaj da neka banka, ili druga financijska institucija ima eksperta za Hrvatsku koji bi se bavio Hrvatskom i oko nje davao savjete, isticao kritike, pisao prognoze njenog razvoja i slično. Danas u svijetu imate na stotine ili tisuće ljudi koji se po raznim financijskim institucijama u Americi i Europi bave pojedinim zemljama. Imate eksperte koji po Londonu, Parizu, New Yorku, Tokiju itd. analiziraju npr. Čile, Mađarsku, Tajland, Tursku, Poljsku.. itd. Na desetine, stotine, ili čak, u slučaju većih zemalja na tisuće eksperata. Međutim, usprkos tome što je u Hrvatsku navodno uloženo - i to izravnim zaduženjem, dakle izravnim posuđivanjem novca - tridesetak milijardi dolara, nitko se Hrvatskom ne bavi. Priča o vanjskom dugu je laž Postupanje sa novcem nije proizvoljno. Bankarstvo je zanat koji se izučava u školi i praksi. Da bi netko postao bankar mora prvo u specijaliziranim obrazovnim institucijama naučiti mnogo toga, da bi onda kroz adekvatnu praksu postao bankar i da bi mogao u vrlo strogo reguliranoj bankarskoj proceduri ulagati novac. Strana investicija koja bi se mjerila u desetinama milijuna dolara imala bi veću pažnju stranih ulagača - kreditora, nego ga ima navodni dug od tridesetak milijardi eura. Drugim riječima, tj. da se izrazimo na najjednostavniji način, onaj koji je dao novac, bi svakako pitao za svoj novac. Način na koji bi pitao predstavlja stvar jedne vrlo sofisticirane i strogo regulirane struke. Stoga činjenica da u Hrvatskoj nema na stotine stranih stručnjaka koji pitaju za svojih tridesetak milijardi dolara, ukazuje da je priča o tih tridesetak milijardi dolara laž. Da ta priča nije laž, onda bi zapadni svijet sa i te kakvom pažnjom i odlučnošću pratio zbivanja u Hrvatskoj, te bi sa enormnom voljom i odlučnošću tražio točno određene reforme, te bi sa ekspertima koje bi poslao u Hrvatsku tražio konkretna rješenja problema. Kreditiranje jedne zemlje je prije svega investicija, i radi isplativosti te investicije bi se angažirale konkretne financijske institucije, a to bi pratile rejting kuće, zatim razna sveučilišta, inozemne poslovne škole, strane vlade, itd. To što njih nema ukazuje da priča o dugu nije istinita. Da postoji dug bi bio strašno političko oružje EU-a Osim toga, vanjski dug od tridesetak milijardi eura, odnosno i puno manji dug od toga bi bio snažno političko oružje stranim vladama da idu ozbiljno utjecati na promjene u Hrvatskoj i na njenu punu integraciju u zapadnoeuropsku ekonomiju. To što je Hrvatska i dalje u manje-više svemu inkompatibilna sa zapadnom Europom ukazuje da ne postoji to političko oružje, odnosno da se taj navodni enorman dug ne pojavljuje u formi političkog oružja zapada. Nadalje, svijet danas sve manje ulaže izravnim kreditiranjem, a sve više investicijama. Jednostavno rečeno priča o ovakvom zaduživanju je "priča iz 1970-tih", tj. davno prevladana. Izravan dug je uvijek znatno manji od izravnih investicija. Kad bi Hrvatska bila zemlja stranih tvornica, kao npr. Kina, Indija, Turska, Brazil, onda bi i izravno zaduživanje u velikim iznosima dolazilo u obzir. No, Hrvatska danas skoro ništa ne proizvodi, odnosno ne daje na tržištu skoro nikakve usluge. Stoga je nelogično kako to da uz takav enorman dug ne postoje vanjske investicije. Uostalom, vjerovnik koji od neke države potražuje takav iznos, izravno bi uložio u njenu ekonomiju kako bi ista bila osposobljena vraćati taj dug. Dakle, kad bi taj strani dug stvarno postojao, onda bi istovremeno postojao: a) interes zapada za Hrvatsku, odnosno interes konkretnih financijskih institucija za Hrvatsku, b) interes zapadnih političkih institucija za konkretne reforme u Hrvatskoj i stupanj i brzinu njihove implementacije, c) izravne strane investicije u ekonomiju, naročito izvoznu ekonomiju, što uključuje turizam, a radi osposobljavanja zemlje da vrati dug, i d) izravan strani menadžment svugdje po Hrvatskoj, koji bi izravnim nadzorom, te investiranjem u domaće kadrove rukovodio financijskim i industrijskim te bi savjetovao administrativnim institucijama u Hrvatskoj. To što u Hrvatskoj nema nekoliko tisuća stranih menadžera koji bi ovdje sjedili radi svojih tridesetak milijardi dolara, odnosno što nema na tisuće mladih Hrvata koji bi putem stranih stipendija studirali po Evropi i Americi, ukazuje da je priča o navodnih tridesetak milijardi dolara duga lažna. Nelikvidnost dokazuje laži o vanjskom dugu Najzad, da je u Hrvatsku stvarno pristizao toliki strani novac, onda bi zemlja konstantno imala visoku likvidnost po svim nivoima svojeg gospodarstva. Da je u zemlju stvarno došlo, i to u njenih dvanaest-trinaest godina mirnodopskog postojanja (ne računajući prve ratne godine), onda bi taj novac kolao u ekonomiji, i Hrvatska bi imala stalnu visoku likvidnost. No u Hrvatskoj nikada nije bilo slučaja da ne postoji problem likvidnosti. Svatko tko ima ikakve veze sa lokalnom ekonomijom zna da su firme po Hrvatskoj u stalnoj kroničnoj besparici i da u pravilu sa velikim teškoćama plaćaju svoje troškove. Stoga i to stanje u ekonomiji dokazuje da nikakav strani novac i to u tako enormnim iznosima nije u Hrvatsku došao, niti ima ikakvog traga na što je utrošen. Kriminalna tehnologija fiktivnog zaduživanja države Od kuda dakle priča o enormnom vanjskom dugu? Objašnjene za taj navodni dug već se nalazi objavljeno na portalu Necenzurirano.com, gdje se može pročitati kako je Slobodni sindikat podnio kaznene prijave za pranje novca u Privrednoj banci, odnosno u Slavonskoj banci. U slučaju Privredne banke, da pojednostavljeno kažemo, riječ je o tome da je pola milijarde stvarnog novca iz državnog budžeta ukradeno i prebačeno na Privrednu banku, gdje je novac navodno oročen, kako bi se lažnim oročavanjem ukradenog novca mogla ukrasti kamata na oročena sredstva, da bi novac bio nakon toga prebačen na firme iz grupacije Franje Lukovića i Zagrebačke banke. No ove operacije domaće krađe i prebacivanja novca sa jedne adrese u Zagrebu na drugu adresu u Zagrebu rezultirale su time da je tih pola milijarde stvarnog novca svaki puta bilo knjiženo u bilanci onoga koji je u tom "loptanju" sa novcem makar u jednom trenutku imao s njime doticaja. Tako se tih pola milijarde istovremeno vodilo kod Državnog budžeta, zatim kod Privredne banke, te kod firmi iz grupacije Zagrebačke banke, čime je od pola milijarde stvarnog novca stvoreno papirnatih najmanje milijardu i pol novca. Dakle samo u tom slučaju je pripisana milijarda eura koji ne postoji. Pri tome je stvarnih pola milijarde koje postoje "putovalo" iz jedne adrese u Zagrebu na drugu, pa država ni sa tih pola milijarde stvarnog novca nije mogla funkcionirati, niti tim novcem plaćati obveze - jer ga u državnom proračunu tada nije bilo. U slučaju prijave za pranje novca u Slavonskoj banci vidi se da je banka vanbilančno vodila svoja vanjska zaduženja, koja nije prijavila Hrvatskoj narodnoj banci. No u tom slučaju se vidi da navodni strani vlasnik i investitor, odnosno kreditor; Hypo banka iz Austrije nije to enormno zaduženje potraživala. Stoga ova prijava otkriva vrh sante leda pranja novca na način da je jedan iznos novca fiktivno bio prebacivan iz Austrije u Hrvatsku i onda natrag u Austriju, i da je u Slavonskoj banci svaki puta kad bi se "vrtuljak" tog jednog te istog novca našao u Osijeku, ostalo "zaboravljeno knjiženje" navodno duga matičnoj banci iz Austrije. Napuhavanjem bilanca krivotvore se podatci o zaduživanju države Stoga u oba ova slučaja imamo dokaze da se jedan te isti novac, izvorno ukraden u Hrvatskoj "vrti" unutar ograničenog broja adresa, pri čemu se fiktivno napuhavaju bilance inače vrlo skromne lokalne ekonomije, te se stvaraju "milijarde u bilancama", kojih inače nema. U prvom slučaju je fiktivno rasla lokalna ekonomija, a u drugom slučaju je već postojalo vanjsko zaduženje, koje je u konkretnom slučaju Slavonska banka bila zaboravila prijaviti i knjižiti. Domaća elita u tajnosti otkupljivala vanjski dug bivše SFRJ Na istom internetskom portalu Necenzurirano.com, vidi se da je izvorni dug nekadašnje Jugoslavije bio kupljen od domaćih elita za vrijeme rata i to za smiješno mali iznos nominale. Tako se spominje kupovina vanjskog duga za svega 7% nominale. To znači da su domaće ekipe, koje su za vrijeme kraja Jugoslavije (političkog nereda, visoke inflacije…. itd.), odnosno u drugoj polovini 1980-tih godina uspjele ukrasti npr. 7 dolara od države, mogle u ratu kupiti dug od 100 dolara glavnice, sa pripadajućim kamatama. Na taj način je izvorno zaduženje Jugoslavije bilo prebačeno na domaće ekipe. Izvorni strani kreditori su ionako na kamatama naplatili svoju glavnicu, te su u vrijeme rata u bescjenje prodali preostalu glavnicu, i to domaćim stjecateljima. Ti stjecatelji duga, koji su svoju prvobitnu akumulaciju kapitala stekli na organiziranoj krađi 1980-tih godina su taj novac "vrtjeli" u domaćem "vrtuljku", te su pri tome fiktivno povećavali strano zaduženje Hrvatske. Na taj način je priča o stranom dugu samo jedna od velikih laži domaće oligarhije, kao što je i priča o navodnom stranom vlasništvu domaćih banaka jedna od velikih laži iz istog izvora. Stoga bi postupanje nadležnih po prijavama za pranje novca u Privrednoj i Slavonskoj banci, ili postupanje po presudi kojom Općinski građanski sud u Zagrebu vraća dionice Zagrebačke banke Hrvatskoj državi dovelo do toga da bi se ušlo u trag navodnom stranom dugu i otkrilo da je isti nastao kuhanjem knjiga u Hrvatskoj i fiktivnim prebacivanjem jednog te istog novca kroz duže vrijeme iz Hrvatske u inozemstvo i natrag. Tako bi na ovaj način Hrvatska otkrila da je istovremeno vlasnica svojih banaka, i da je istovremeno bez vanjskog zaduženja. Istraživački tim www.necenzurirano.com

 

Tekst poslao korisnik Saša. 

 

 Ako želiš napisati vlastiti tekst (neku vijest, priču, izvještaj, kometar itd.) i objaviti ga na portalu reklamacije.net, jednostavno ga napiši te nam ga pošalji na Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript i to je to :-)