Pogledaj još videa...

U zadnje smo vrijem zatrpani raznoraznim pravilima kako se najbolje predstaviti potencijalnom poslodavcu. Što istaknuti?, kojim redosljedom?, kako se ponašati na razgovoru?, kako se smijati?, kako ovo-kao ono – i jasno na kraju posao dobije uvijek netko drugi .... zanimljivo. Sve u svemu, dajemo dva primjera: Prvi prijmjer lijepo uči prostog čovjeka kako da se predstavi svom poslodavcu – uspjeh zagarantiran. Drugi primjer je primjer životopisa kojeg je poslala jedna cura, jednoj firmi – onako napisan iz duše – i taj je životopis na forumima proglašen najgorim životopisom ever in Croatia. I nitko ne može reći da njezino predstavljanje nije teška banana. Osobno, zaposlio bi je samo nakon što bi popio 21 pivu i vjerojatno bi se sutra udarao u glavu i trbuh s pitanjem zašto sam to napravio. Ali bogami ne bi zaposli niti da mi netko pošalje životopis napisan “po pravilima pisanja CV-a“. Procjenite sami tko je ludi.

Kako u životopisu istaknuti najvažnije? (kako napisati dobar životopis)

Tekst koji je napisan mora biti pregledan i ugodan oku za čitanje

Ponekad će čitanju vašeg životopisa biti posvećeno svega 20-ak sekundi, pa je životopis jedina vaša šansa da vas poslodavac uoči i pozove na intervju.

Da biste to postigli, osim standardnog načina pisanja, životopis mora sadržavati i neke marketinške elemente koji će motivirati čitatelja da ga detaljno prouči.

Jednostavne rečenice

Za početak koristite jednostavne i kratke rečenice koje nose informaciju. Takoder, ako šaljete životopis putem e-maila napišite u tekstu maila za koje se mjesto natječete. Naime, mnogi griješe misleći da je "više bolje", pa u životopis pišu mnoge nekorisne informacije misleći da će time privući poslodavca, što je netočno.

Ključne riječi u podnaslovima

Tekst koji je napisan mora biti pregledan i ugodan oku za čitanje. Kako bi učinili vaš životopis preglednijim, poželjno je stvoriti odredenu tipografsku raspodjelu. Naime, životopis mora biti čitak, a važni dijelovi istaknuti tako da ih čitač uoči već u prvim sekundama čitanja. Savjetujemo vam da odlomke koje želite izdvojiti podebljajte (BOLD) tako da se istaknu. Takoder, istaknite institucije u kojima ste se školovali, radna mjesta, te vještine i znanja kako bi poslodavac već na početku uočio vaše pozitivne strane.

Naglasite postignuća

Loš prikaz prijašnjih projekata i radnog iskustva neće impresionirati potencijalnog poslodavca. Vaše radno iskustvo, uključujući i nagrade, pokazat će poslodavcu samu bit vaših sposobnosti i talenta, odnosno vještine i stil koje vaše projekte čine jedinstvenima. Zbog toga oni moraju biti istaknuti i pregledno napisani.

(moj-posao.net)

Da, i bla-bla-bla .... poboldano - evo sada primjer druge krajnosti. Cura sigurno nije pročitala navedena pravila :-)

Najgori životopis u Hrvata (he-he)

Curriculum Vitae

Rodena sam trinaestog srpnja 1975.u Zagrebu, gradu kojeg unatoč mnogim promjenama još uvijek smatram nezamjenjivim. Nisam bila tipična djevojčica, možda jer je tata htio imati sina kojeg bi vodio na utakmice. No, nisam sigurna da li je on utjecao na mene, ili sam ja na njega igrajući košarku, tenis, stolni tenis, pa i nogomet. Nakon što je mene rodila, moja majka je imala dva pobačaja, te sam ostala jedinica. Prijatelji koji su imali braću ili sestre su mi govorili da sam sretnica, no dok sam to potvrdivala, znala sam da bi mi bilo u najmanju ruku zanimljivije podijeliti dio svog djetinjstva s mladim članom

obitelji. Možda i koji put opaliti čvrgu kome, kad ne smijem mami i tati.  Kada sam navršila pet godina, roditelji su me upisali u Školu stranih jezika u Varšavskoj ulici, a sa navršenih šest sam pošla u školu tenisa. Bila sam na prvi pogled zatvorena, odnosno sramežljiva, no nakon što bi ispitala teritorij, postala bih brbljava, vesela, duhovita i iskrena. Tako sam stekla prijatelje u ranoj dobi, a s nekima od njih još uvijek komuniciram. S punih sedam godina pošla sam u osnovnu školu Veljko Vlahović, gdje sam prepoznala talent i ljubav spram jezika, povijesti, umjetnosti i sporta. Nakon osam godina, odabrala sam srednju školu po svojim afinitetima, Centar za kulturu i umjetnost u Križanićevoj ulici.

U Kulturi, kako smo je tada zvali, smo bili zatrpani sa 17 predmeta. Vjerujem da sam u tom periodu dobila skoliozu kičme, noseći ruksak od 20 kilograma. Mučila sam se s matematikom i fizikom, dok sam iz ostalih predmeta imala četvorke i petice. No, nisam se opterećivala brojevima, znajući da sam odabrala prilično tešku srednju školu i da ću završiti s vrlo dobrim uspjehom. Na polugodištu drugog razreda srednje škole posjetila nas je EDAC agencija za izmjenu studenata širom svijeta, te ponudila grupno putovanje u New York. Kako sam i sama začeta ondje, jer su mi roditelji živjeli u New Yorku od 1970.-1974., htjela sam usporediti život s filma sa stvarnošću. Pošla sam u New York s grupom od 25 učenika. Bila sam smještena u irsku familiju s kojom sam u kontaktu i danas. Naravno, grad me je šarmirao. Kažem naravno jer je svugdje lijepo kada si turist. Kako je rat počeo na području Hrvatske, štošta se je izmjenilo. Moj otac, koji je roden u Beogradu, morao je prodati svoj bistro pred prijetnjama. Moja majka, koja je imala butik 25 godina, uz znatno pogoršanje dnevnog prometa odlučila je otvoriti sandwich bar, znajući da se hrana i piće bolje prodaje od modnih artikala. Nakon godina svadanja, odlučili su se rastati. U meduvremenu, ja sam provadala dobar dio sati u školskom podrumu, gdje su nas profesori svako malo vodili u vrijeme uzbuna. Sati engleskog u Varšavskoj bili su otkazani. Zbog političke, a i obiteljske situacije, odlučila sam maturirati srednju školu u Americi. Ponovo sam se obratila istoj agenciji koja mi je i ovaj put našla obitelj.

Na polugodištu trećeg razreda otišla sam u Orlando, Floridu. Bila sam smještena u vrlo religioznu obitelj i nije mi bilo lako pratiti njihove svakodnevne odlaske u crkvu, koja me nikad nije privlačila kao ustanova. Ja sam vjernik, no vjerujem da je vjera vrlo intimna i individualna stvar. No, poštivala sam njihov način i svejedno odlazila. Maturirala sam s odličnim uspjehom, ne zato što su američke škole puno lakše od hrvatskih, već zato što sam jako puno učila i trudila se shvatiti predmete kao Američka vlada, Američka povijest, Literatura romantika i ostale. Vratila sam se u Zagreb želeći se upisati na Akademiju likovnih umjetnosti ili na Filozofski fakultet, no kako hrvatske ustanove ne priznaju američke diplome, jedina opcija bila mi je nastaviti školovanje u Sjedinjenim Američkim Državama (ili izgubiti godinu dana). Nakon šest mjeseci apliciranja na razne kolede, bila sam primljena u The American College for the Applied Arts, sada American University u Atlanti, Georgiji.  American University je mali, privatan koled, u kojem sam odabrala fotografiju kao glavni premet za diplomu. Pored nje, bilo je tu još meni novih i zanimljivih predmeta kao Javni govor, Povijest umjetnosti, Razvijanje vlastitog fotografskog stila, Teorija o bojama, Crtanje bez pomagala, Poezija 19.stoljeća, Engleski jezik, Trigonometrija, itd. Posvetila sam se učenju, no nakon dvije i pol godine odličnog uspjeha (dvaput sam bila izabrana studentom godine), poželjela sam veći izazov. Istodobno, mojim roditeljima se stanjila štedna knjižica, te sam se odlučila osamostaliti. Nakon ljetnih praznika u Hrvatskoj, proputovala sam Evropu kako bih sakupila dovoljno dokumentarnih fotografija za slijedeću izložbu, te nakon posjeta Gruziji, Turskoj i Nizozemskoj, sletjela u New York. Zašto New York? Da vidim granice svoje izdržljivosti i zadovoljim znatiželju... Upisala sam se u The New School University, koji sačinjava sedam koleda. Jedan od najpoznatijih je Parson's School of Design, gdje su se održavali moji satovi. Sedam godina u New Yorku bilo je mukotrpno, studirala sam u popodnevnim satovima kako bih mogla raditi večeri u restoranima, a dane u fotografskom laboratoriju. Uspjela sam otplatiti dvije trećine duga za školovanje na fakultetu, no zbog fizičke i psihičke iscrpljenosti sam odustala dva semestra prije diplomiranja. Kako je i ovaj univerzitet privatan, nisam mogla dobiti stipendiju kao strani student, te sam nastavila živjeti i raditi u New Yorku misleći kako ću moći zaraditi dovoljno novaca i diplomirati. To mi vjerojatno nije bilo sudeno; nakon bombardiranja World Trade Center-a moj je šef u Kodakovom laboratoriju bankrotirao, a ja sam platila zadnji mjesec stanodavcu i odlučila

se vratiti u Zagreb. Većina prijatelja mi postavlja isto pitanje s čudenjem: „Zašto si se vratila?“ Uvijek mi je iznova teško odgovoriti na to pitanje, jer se ne želim prisjećati turobnih tri mjeseca u New Yorku nakon terorističkog napada. Zato što se je nad gradom nadvio crni oblak dima koji je sadržavao miris spaljenih tijela, zato što sam otišla iz Hrvatske u, tada mi se činilo, slobodnu i sigurnu zemlju punu mogućnosti u kojoj sam se počela osjećati ugroženijom nego kod kuće, zato što sam odrasla, stekla radne navike i upoznala sebe, što mi je i bio prvotni cilj.

Apsolutno sam svjesna situacije u Zagrebu, svakodnevno doživljavam kulturološki šok, no nakon dvije godine ovdje, vjerujem u sebe, u možda apstraktnu uzrečicu da će biti bolje. Meni je svakako bolje, privatno instruiram engleski jezik, prevodim tekstove, bavim se grafičkim dizajnom, fotografiram, pišem, razmišljam i, što je najvažnije, volim što vidim u ogledalu. A i počela sam sanjati na hrvatskom.

Ipak mi je ovaj drugi  .......... bar je, hm, neobičan.