Pogledaj još videa...

Između dubrovačke javne garaže na Ilijinoj glavici i Osnovne škole Marina Držića, u derutnoj baraci skrivenoj od pogleda, već gotovo pola stoljeća živi tročlana obitelj Memić.

Otac Meho, nekadašnji “brico” kojega znaju generacije Dubrovčana, davne se 1962. godine uselio u omalenu kućicu od samo 12 kvadrata sa suprugom Nurom i sinom Elmirom, koji je iz Domovinskog rata izišao narušena zdravlja, kao ratni vojni invalid.

Objekt u vlasništvu Grada Dubrovnika od rata je bez struje i vode, a izgradnjom garaže na Ilijinoj glavici porušen je i privremeni vanjski zahod kojim se obitelj koristila.

Vlažni zidovi

- Ovo je jedina prostorija gdje živimo, jedemo i spavamo - pokazuje Meho Memić unutrašnjost barake koja prokišnjava, a zidovi vlaže.

Prisjeća se kako su tijekom Domovinskog rata ostali bez struje, koju već gotovo dva desetljeća nemaju u kući. Pojašnjava kako vodu posuđuju od susjeda, preko slavine postavljene iznad sudopera, i mjesečno je plaćaju 120 kuna. Obavljanje nužde poseban je problem jer nemaju nikakvih sanitarnih prostora ni u kućici ni izvan nje.

- Obraćali smo se na različite adrese, ali osim lijepe riječi i suosjećanja, bez rezultata - kazuje Meho, koji je lani pokucao i na vrata ureda gradonačelnika Andra Vlahušića.

Gradonačelnik ga je saslušao, ali nije stigao do trošnog doma Memićevih. Nova stranica priče otvorena je nedavno nakon što je predsjednik Koordinacije braniteljskih udruga Dubrovačko-neretvanske županije i ujedno predsjednik dubrovačke Udruge ZNG-91 Mladen Jurković sa suradnicima doznao za uvjete u kojima živi ratni vojni invalid Elmir Memić i njegovi roditelji. Branitelji su počeli posjećivati obitelj, obavijestili su i medije i istodobno poduzeli niz aktivnosti za rješavanje njihova stambenog problema

. - Iznenađen sam i razočaran da ljudi u 21. stoljeću žive u takvom prostoru, zakinuti za osnovne higijenske uvjete stanovanja. Nevjerojatno je da niti Grad Dubrovnik ne reagira na ovakvo stanje objekta u samom središtu, stoga smo mi iz braniteljskih udruga odlučili poduzeti sve da se za obitelj ratnog invalida Elmira Memića pronađe odgovarajuće stambeno rješenje. A Elmir koji navečer teško zaspi mučen brigama i slabim zdravljem kaže kako bi još više trpio kada bi ih smjestili u neki hotel ili sličan prostor s “ostalim beskućnicima”, jer bi to samo dodatno produljilo njihovu agoniju.

Strah od kiša

- Bili bismo zadovoljni kada bi nam se pomoglo obnovom i uređenjem ove kućice, ili da nam se dodijeli neki zamjenski stan s odgovarujućim uvjetima - kaže Elmir i prisjeća se kako im je nakon teških ratnih i poratnih godina tijekom nedavne gradnje javne garaže ponovno bilo nepodnošljivo.

 - Na gradilištu su mine stalno pucale, a mi smo ih slušali u mraku bez struje i vode, kao da je rat - kaže Elmir.

Njegova majka Nura najviše strahuje od prvih jesenskih kiša i hladne zime. Već sada je brine kako će obitelj preživjeti još jednu zimu jer peć na drva, koja im služi za grijanje i kuhanje, te mali plinski rešo ne mogu pomoći kada urušeni krov počne prokišnjavati, a cijela unutrašnjost barake natopi se vodom.

Nitko ne pomaže

Unatoč mišljenju Službe za epidemiologiju Županijskog zavoda za javno zdravstvo kako objekt u kojemu žive Memićevi može štetno djelovati na zdravlje stanara, čestim posjetima Sanitarne inspekcije, Centra za socijalni rad te drugih službi i pojedinaca stvari se nisu pomaknule s mrtve točke.

slobodnadalmacija.hr