Pogledaj još videa...

Živko Mandić, 81-godišnji starac iz Morpolače, mjesta u stankovačkom zaleđu, zbog slomljenog se kuka više ne diže iz kreveta.

Uz njega u krevetu leži i njegova 85-godišnja supruga Vukosava, koja je slijepa, ima bolesno srce i visoki tlak. Dvoje staraca, prepušteni sudbini, leže potpuno odjeveni, a krevet se nalazi u kutu prizemne prostorije koja je i kuhinja i blagovaonica.

O njima se posljednjih godinu dana, od povratka iz izbjeglištva u Srbiji, brinu sin Ljubomir (62) i nevjesta Milica (54).

- Dida je lani slomio kuk i bio je mjesec dana u Ortopedskoj bolnici u Biogradu, a sada, evo, ovako leže obadvoje jer su nepokretni. Što će, naložimo im vatru, ali smrzli bi se da nisu pokriveni jorganom.

Takav im je svaki dan – kaže nevjesta Milica, dok joj svekrva teško uzdiše, diže se na krevetu i kaže nam kako nadaleko nema ubogije kuće od njihove.

- Jučer je padala kiša i nama je voda išla kroz kuhinju. Puno je vlage. Išli bismo mi u dom, ali kažu da su državni domovi puni, a za one privatne nemamo novaca. Ležat ćemo valjda ovako dok ne umremo – kaže Vukosava s tugom u glasu, a Živko dodaje da je jadna kuća koja nema ni grama brašna da kruh umijesi.

Sin Ljubomir, ponosan da bi kukao, stalno ponavlja: “Ma dobro je. Ima i goreg!“ On objašnjava da su se on i supruga vratili u Morpolaču prije tri godine, a njegovi teško bolesni otac i majka prije godinu dana.

Tek u prosincu prošle godine dobili su rješenje o primanju socijalne pomoći, pa sada od siječnja on i supruga primaju po 400 kuna socijalne pomoći i još po 370 kuna pomoći za uzdržavanje bolesnih staraca.

Socijalna radnica iz Centra u Benkovcu prije nekoliko im je dana kazala da će se ta potpora povećati na 500 kuna.

‘Hladno je, kome ne bi bilo’

- Ima puno potribnoga svita, a mater i ćaća ne mogu dobiti veću pomoć jer on ima penziju od 1500 kuna. Na ime oca dobili smo i nešto materijala za obnovu, pa ja sam pokušavam napraviti neku kućicu. Navikli smo već da ne može bolje od ovoga, pa guramo kako znamo – kaže Ljubomir.

Njegova supruga Milica kaže nam da imaju i pet ovaca koje su zaradili nadničareći i okopavajući tuđi kukuruz u obližnjem selu Prović.

Pokazuje nam i sobu na katu trošne i vlažne kuće u kojoj spavaju ona i Ljubomir. Kupaonice nema, a nema ni tekuće vode. Ispred ulaza se suši njihov jorgan.

- To je sinoć kiša padala, a krov pušta pa se smočilo – kaže Milica bez trunke drame u glasu, gotovo se ispričavajući što nam jorgan smeta da slobodno prođemo do njihove sobe. A u sobi - jad.

Kroz krov se za vedrih noći mogu vidjeti i zvijezde, prozori su bez stakala, grilje su istrunule...

- A jest, hladno je, kome ne bi bilo. Dobro je dok imamo jedno drugo pa se stisnemo i grijemo, isto ko i ono dvoje staraca dolje – zaključuje Milica i hvali djevera koji im je nabavio nešto rashodovanog namještaja iz jednog hotela u Lošinju. Za sada je taj namještaj jedino čime se mogu pohvaliti.



slobodnadalmacija.hr