Pogledaj još videa...

U osvrtu naslova ''Gdje je novac?'' navedeno je gdje i kako doći do novca za kojeg se tvrdi da ga nema, pa onda to služi kao izlika za vlastitu nesposobnost i navodnu nužnost podčinjavanja ''međunarodnoj zajednici'', odnosno svjetskom kartelu razbojnika pod nazivom MMF i Svjetska banka. Ili, tzv. financijskoj internacionali, bankarskoj oligarhiji nekoliko najmoćnijih obitelji, a koja predvodi proces globalizacije gdje žele dovesti cijeli svijet u svoje vlasništvo. Kriza koja je izazvana služi upravo toj svrsi i kroz nju se namjerava za fiktivne novce, koje emitiraju kroz banke kojima su vlasnici, pokupovati stvarna materijalna dobra.

Kako se od Grčke traži da proda svoje otoke je dobar primjer zbog svoje simbolike, ali to je samo početak i oni neće stati dok ne posjeduju i zadnji kvadratni metar teritorija. Ljudi, mi obični smrtnici, nasuprot njih koji sebe vide bogovima na zemlji, ne smijemo posjedovati ništa. Čak ni nas same, našu privatnost, našu intimu. Ništa. Robovi u novoj formi, usavršenoj, djelotvornijoj, znanstveno-tehnološki razrađenoj. Robovi Novog svjetskog poretka.

Može li se tome suprotstaviti? Može li se tome oduprijeti s uspjehom? Naravno da može. Treba imati hrabrosti, odlučnosti, pameti, volje i nadasve vjere – bez toga neće ići – i može se tim umišljenim i samoproglašenim božanstvima stati na kraj. To nije u pitanju.

Dakle, kada smo vidjeli gdje je novac, ono što iza toga dolazi na red za spoznaju je što s tim novcem uraditi? Kako ga iskoristiti? Jer, i to treba znati, imati novac ne znači ništa dobro samo po sebi. Može netko imati novac i njime se koristiti da se opija do besvijesti. Što je time dobro uradio? Ništa, naravno. Odnosno, može se novcem raditi dobro i pametno, na korist sebi i svojim bližnjima. Sve je pitanje odluke, pameti, kako koristimo razum koji nam je Bog dao.

Imati novac, kada smo njime ovladali i zadobili ga kako je opisano, samo daje dobru polaznu osnovu da se nešto može uraditi. Daje nam mogućnost da kao stvaratelji i distributeri tog novca kojeg smo se domogli – otevši ga natrag sebi iz ruku kriminalaca koji su nam ga otuđili – možemo odlučiti što ćemo napraviti s tim novcem. Ovo je bitno: po sadašnjem ustroju gdje je novac u tuđinskim rukama ne može se uraditi ništa jer ovi koji novac imaju rade po svojim interesima, a mogućnosti djelovanja se otvaraju jedino po ustroju nacionalizacije te jake i slobodne, uistinu suverene države koja štiti interese naroda, a ne interese svjetskih kriminalaca iz MMF-a i Svjetske banke.

Novac se može gledati i kao krv koja treba cirkulirati, hraniti mišiće koji pokreću tijelo, da bi onda to tijelo moglo obavljati neki rad. A koji rad – to određuje, naravno, mozak. Država, odnosno vlast u državi, bila bi taj mozak koji treba osmisliti koji rad je najbolje da tijelo – narod – napravi na korist svih skupa. Sada, a u biti praktički stalno, možemo svjedočiti da mozak nema u sebi nikakve pameti, nema tu razuma, jer ono što se radi, radi se protivno interesima vlastitog opstanka. Na vlasti, u cijelom režimu i igrokazu pozicija-opozicija, su strukture koje ne znaju ništa, koje su nesposobne i koje su sluganske.

Mentalitet roba i poslušništva, sitnog kokošarenja i spletkarenja između njih samih. Te strukture su nas dovele u ovu poziciju gdje smo na putu propasti i doslovnog porobljavanja u Novi svjetski poredak i te strukture ne mogu i neće nas izvući iz ove pogibelji. Jedino što znaju je gledati samo neke svoje osobne sitne interese, rade od danas do sutra, narod im služi za njihovo uzdizanje umjesto da oni, vlast, služe narodu i svi jako dobro vidimo i osjećamo na vlastitoj koži da je tome tako. Nije potrebno to ići posebno dokazivati.

Stoga, kada smo ovladali novcem i kada shvaćamo koju smo moć time sebi kao narod i država priskrbili, onda ono što predstavlja idući korak je kako tu moć najbolje iskoristiti. Što uraditi s tom moći? Koji rad bi bilo najbolje napraviti tako da ostvarimo najbolji probitak za sebe, za nas same, sukladno našim nacionalnim interesima? To je važno i zbog toga jer ukoliko se ne radi uistinu najbolje što se treba raditi prijeti opasnost da kolabriramo sami od sebe pa da onda opet strani grabežljivci na naš teritorij i na nas same lagano dođu do svojeg plijena. To se ne smije dogoditi ni pod koju cijenu, a ako se mudro radi neće se dogoditi.

Također, ne smije se imati ikakve iluzije da ovladavanjem novcem mi dalje ne trebamo raditi jer će ''novac raditi umjesto nas''. To je jedna od temeljnih prevara postavljena od strane financijske internacionale, to širenje zablude da ''novac radi za vas''. To je i dovelo do ove situacije jer novac je radio za vlasnike novca, bankare, ali je svima ostalima samo otimao bogatstvo – što možemo vidjeti u ovoj krizi kada sve dolazi na naplatu, sve te spekulacije i fiktivni novac iza kojeg nema realnog ljudskog rada, nema novostvorenih vrijednosti, nego je sve samo vampirsko parazitiranje na grbačama ljudi cijeloga svijeta.

Nema izlaza Hrvatskoj i Hrvatima bez rada, bez požrtvovnog rada, napornog rada, ali sada kada smo sredili financije te nema parazitskog sustava međunarodnih banaka i burzi financijske internacionale koje će sebi otimati plodove tog našeg teškog rada, plodove stvorene ''u znoju lica svojeg''. Oslobođeni parazitskog financijskog jarma plodovi rada ostaju nama i samo nama i nacionalno bogatstvo se uvećava strahovito brzo, doslovce eksponencijalnom brzinom. To uopće nije u pitanju.

Ono što je ovdje najproblematičnije je početak, prvi korak, prva faza te eksponencijalne funkcije koja je u tom svojem početnom kretanju naizgled spora i bez velikog uspona u prihodima. Drugačije i ne može biti nego tako jer svaki početak je težak. Kako sam rekao, sve je pitanje volje, motiviranosti naroda za radom, dakle morala, moralne osnove iz koje se polazi. Time se dolazi do neophodnosti uklanjanja dosadašnjih režimskih struktura jer ne može vodstvo koje se kompromitiralo to izvesti – nema moralne osnove tražiti tako nešto od naroda.

Treba ovo shvatiti kao rat. Doslovce tako. Moral vojnika je presudan faktor za pobjedu u ratu. Vojska visokog morala spremna se žrtvovati, dati sve od sebe za postizanje ratnih ciljeva. Jednako vrijedi i sada, samo umjesto borbenog morala, traži se radni moral. Traži se od naroda da se u ovom ratu na ekonomsko-gospodarskom polju žrtvuje kako bi se postigli radni ciljevi. Jednako tako kako se traži ratni plan, traži se i radni plan kao, ali, kao što i ratni napori imaju svoje vremensko ograničenje tako i ovi radni planovi moraju imati svoje vremensko ograničenje. Ne može se ratovati unedogled. Nije slučajno da ratovi traju oko četiri godine. Taj ciklus je poznat još od starih Grka koji su olimpijske igre u biti stavili da popuni i da smisao neophodnom predahu između ratova.

Tako je i s radnim naporom koji bi se tražio od Hrvata i Hrvatske. Mora biti isplaniran tako da bude odrađen u rasponu od najviše četiri godine. Pod pretpostavkom da se po principu ''novo vino u nove mješine'' na poziciju vlasti postave oni koji imaju integritet, volju, odlučnost, viziju i znanje, od naroda bi se tražila opća mobilizacija i žrtvovanje – doslovce kao u ratnom ustroju – na radu i izgradnji Hrvatske koja bi bila slobodna, suverena te time bogata i prosperitetna zemlja. Hrvatska koja bi opstala i oduprijela se Novom svjetskom poretku. Ako bi bilo potrebno u tom početnom i najtežem početnom razdoblju svi bi bili na racionaliziranoj potrošnji, svi bi nosili i osjetili teret rada, teret borbe, ali nitko ne bi bio ostavljen bez kruha i krova nad glavom, bez socijalne i zdravstvene skrbi.

Nitko! To je ultimativna norma od koje se ne smije odstupati. Možda bi čak i redukcije i mjere stroge štednje bile potrebne u toj početnoj fazi, posebno onoj najranijoj. Ni to se ne smije isključiti iz kalkulacije. I na to treba biti spreman. To treba narodu odmah reći, ne lagati i obećavati lagodna rješenja, ali jedino tako može se osigurati izlazak iz ropstva i dostojanstven život svim državljanima. Sloboda nije jeftina i nikada nije ni bila. Ako bi narod to prihvatio, a znam da bi, samo da se probije medijska barijera koja štiti ovaj režim i njihove inozemne gospodare, onda se može krenuti dalje.

Sada smo došli, nakon ovog opširnog uvoda, ali nužnog uvoda, do mogućnosti davanja odgovora na pitanje: ''Što da se radi?''.

Krenimo redom:

1. Proglasiti izvanredno stanje, uvesti socijalne i druge potrebne mjere za zbrinjavanje najugroženijeg pučanstva, uvesti radnu obavezu, mobilizirati svu potrebnu radno-tehnološku operativu. Tu su uključene i mjere poput stambenih kojima se dekretom u sve izgrađene i neprodane stanove ili kuće privremeno i za minimalnu naknadu useljavaju oni koji nemaju riješeno stambeno pitanje, a prioritet će imati bračni parovi s djecom. Također slična stvar se treba omogućiti i s poljoprivrednim zemljištem te davanjem zemlje na privremenu obradu poticati povećanje brojnosti seljačkog staleža, kao i povratak dijaspore koja je voljna ući u poljoprivrednu proizvodnju. Neobrađena ili neiskorištena zemlja je mrtvi kapital.

Hrvatska, suverena i slobodna Hrvatska, mora se i može se, s Božjom pomoći, oduprijeti korporativnom preuzimanju države. Da bi u tome bili uspješni i da bi mogli opstati i razvijati se i u gospodarsko-industrijskom pogledu, Hrvatska treba principijelno preokrenuti cijeli proces i umjesto da nam naša domovina, naša Hrvatska država, nestane preuzeta od strane korporacija, moramo se sami kao država ustrojiti kao jedna korporacija. Korporacije postaju države, preuzimaju pozicije države, a Hrvatska postaje nacionalna korporacija – to je najkraći sažetak cijele ideje gospodarskog oporavka i daljnjeg hrvatskog razvitka.

2. Carinama stopirati uvoz hrane, uništiti uvozno-trgovački lobi i krenuti u najbržu moguću ekspanziju poljoprivredne proizvodnje garancijom otkupa i stabilnošću uspostavljenih cijena. Cilj je najprije što hitnije zadovoljiti vlastite potrebe – koje uključuju i turističku potrošnju – te potom stvoriti produkciju poljoprivrednih viškova koje neće biti nikakav problem prodati na svjetskom tržištu hrane zato jer će se poticati i otkupljivati samo tzv. zdrava hrana, a na svjetskom tržištu stalno je prisutna veća potražnja od ponude za hranom koja ulazi u tu kategoriju. Istodobno se podrazumijeva kako potpuna obnova prehrambeno-prerađivačke industrije, tako i obnova i izgradnja industrije poljoprivredne opreme i strojeva. Time se dobit zadržava unutar granica suvereniteta i cirkulira unutar narodnog tijela te tako to tijelo naglo osnažuje. Nije to ništa novoga, tako je Bismarck podigao Njemačku na razinu svjetske industrijske velesile i upravo zato je London pokrenuo 1. svjetski rat jer je takva Njemačka predstavljala prijetnju Britanskoj dominaciji, a kada se kaže Britanska, to treba čitati kao dominaciju bankarskih elita.

3. Mobiliziranu radnu snagu i tehniku, sa svom pratećom industrijom u poput željezara, cementara pa sve do najmanjih obrta, u potpunosti angažirati na što bržoj izgradnji strateškog prometnog pravca Vukovar – Županja – Sisak – Karlovac – Rijeka. Odnosno, Dunav – Sava – Kupa – Jadransko more. Na taj način, tj. uspješnim spajanjem na Dunav kod Vukovara i omogućavanjem plovnosti sve do Karlovca stvara se nova plovna ruta za prijevoz tereta koja je i po cijeni i po brzini povoljnija od sada postojećeg nastavka koji od Vukovara ide kroz Srbiju, Rumunjsku i Bugarsku u Crno more. Nije glavna prednost ove hrvatske rute samo u kraćem putu, nego najviše u tome što je prolaz kroz Bosporski tjesnac onaj činitelj koji poskupljuje i usporava sada aktualni prijevoz. Bospor i Dardanele su usko grlo prometne povezanosti industrijskog središta Europe sa prvenstveno Kinom kao glavnim trgovinskim partnerom. Radi se doslovce milijardama eura koje će se preusmjeriti na naš pravac – kada ga izgradimo – i te će milijarde nama dolaziti i ostajati nam na raspolaganje samo na tranzitu i prekrcaju koji ćemo naplatiti. I svi sretni, svi zadovoljni. Kina jer će joj još više pojeftiniti proizvodi koje izvozi. Europska jer će jeftinije kupovati, ali i izvoziti svoje proizvode jeftinije u Kinu. Tko ima imalo pameti jasno mu je zašto je ovo prioritetna stvar za našu budućnost.

4. Obnova brodogradnje i izgradnja hrvatske trgovačke flote. U ovoj lažnoj ekonomiji i cjelokupno krivo postavljenom državnom uređenju neprestano se pronose i nameću mišljenja koja tvrde da Hrvatska mora odustati od svoje brodogradnje zbog nemogućnosti suprotstavljanja globalnoj konkurenciji i cijeloj toj globalizaciji, a posebno da nije moguće oduprijeti se korejskoj i japanskoj brodogradnji te da takvo stanje treba prihvatiti kao neizmjenjivo. Tu je u prvom redu riječ o tome da to govore oni koji sve gledaju očima vlastite ograničenosti i nesposobnosti, pa po tom obrascu dalje šire i svoje uvjerenje. Brodogradnja u Hrvatskoj ima svoje nezamjenjivo mjesto i kao takva se ne može prepustiti propasti, a da je u potpunosti održiva i nadasve isplativa kao gospodarska grana biti će omogućeno kroz korporativnu uređenost gospodarstva. U nacionalnoj ekonomiji s korporativnim gospodarstvom isplativost gradnje brodova ne počiva na ograničenoj računici samog škvera koji i može biti u eventualnom (ne i nužnom – naprotiv) gubitku gledan sam za sebe, nego se računa korist koju ima cijela država i sveukupno gospodarstvo unutar valutne suverenosti te države. U tu računicu, što se tiče brodogradnje, posebno je bitno gledati na korist koju trgovačka flota s pripadajućim pomorcima donosi svojim radom. Ne može se usko gledati samo brodogradilište, a da se ne vidi trgovina kojoj ti brodovi služe i za koju su svrhu u konačnici i napravljeni. Kada se dobit iz te trgovine vraća natrag u brodogradnju umjesto da se gubi u kamatama ili skreće u špekulantske poslove inducirane burzama onda i brodogradnja može djelotvorno raditi i kroz povrat kapitala neprestano napredovati, osuvremenjivati i rasti u produktivnosti, kvaliteti i inovativnosti. Domaća brodogradnja biti će ta koja će zadovoljiti potrebe planirane pomorske orijentacije, a koja neće ostati samo na praznim riječima, kako je bio slučaj dosada. Tako će se izgraditi i oformiti nova i moderna hrvatska trgovačka mornarica, ali ne samo taj segment brodovlja nego i gradnja luksuznih turističkih krstarica svih veličina, čarter flota glisera i jedrilica, ribarsko brodovlje, trajekti i ostali brodovi za unutarnji pomorski promet, potrebe policije i ratne mornarice, itd. Brodogradnja i mora biti usmjerena na to da svojom proizvodnjom većim dijelom zadovoljava potrebe našeg gospodarstva i cijele države, a tek jednim manjim dijelom orijentirana na izvoz. Time se postiže ono traženo idealno stanje gdje se gubitak vlastitog stvaranja viška vrijednosti svodi na minimum.

5. Započinjanje izgradnje željezničke mreže sa preostalim kapacitetima proizvodnje. Cijeli je niz razloga zašto je željeznica onaj prijevoz na kojem će biti temeljena hrvatska prometna strategija:

- Višestruko veća racionalnost prijevoza po kilogramu tereta – omjer je otprilike 1:20 u korist željeznice. Time se ostvaruje i povećanje konkurentnosti jer kada je željeznica osnova onda cijena transporta u ukupnoj cijeni koštanja nekog proizvod višestruko pada i time svi proizvodi pojeftinjuju.

- Višestruko jeftinija i mnogostruko brža izgradnja pruge u odnosu na cestu, a posebice u odnosu na širokoprofilne ceste. Za ovu količinu kilometara što se izgradilo auto-putova mogla se izgraditi kompletna najmodernija željeznička mreža preko cijele Hrvatske.

- Elektrifikacijom povezanom sa samodostatnom proizvodnjom energije (struje) postiže se potpuna neovisnost o nafti u pogledu prijevoza i time država ulazi u stanje neosjetljivosti na naftne ucjene svjetskih monopolista.

- Ekološki razlozi koji nisu od nimalo sporednog značenja jer očuvanje okoliša ujedno predstavlja i sveukupno povećanje životnog standarda svim državljanima.

6. Ulaganje u energetsku neovisnost kroz iskorištavanje energije vjetra, valova, sunca, geotermalnih izvora. Stvaranje cijele jedne industrijske grane koja bi bila usmjerena na energetsku samodostatnost, a kasnije i izvoz viškova. Naravno, i eksploatacija plina i nafte gdje su isti prisutni, posebno u gospodarskom pojasu Sjevernog Jadrana.



Odmah će se naći dežurni osporavatelji i reći da ovo nije moguće ostvariti. Takvi ništa ne razumiju i ne shvaćaju važnost motiviranosti i volje za radom, tzv. moralnog kapitala, te su sada u jednakoj zabludi kao i oni koji su 91' tvrdili da nemamo izgleda pobijediti i da je bolje da se odmah predamo. Bili u krivu tada, u krivu su i sada. Ako postoji volja, postoji i rješenje. Ako postoji vjera, postoji i rezultat. Stvar je banalno jednostavna. Ili odricanje i rad te prosperitet i blagostanje u slobodi. Ili predaja i nedjelovanje te jad i bijeda u ropstvu. Treće opcije nema i nikada je nije ni bilo. Što ćemo od toga odabrati i što ćemo ostaviti našoj djeci i djeci naše djeci, samo je do nas samih i do nikoga drugog. Kako si odaberemo, tako će nam i biti.

Ja biram slobodu i bogatstvo nasuprot ropstva i bijede. Nikada nisam imao dileme po tom pitanju, a koliko će Hrvata tako odabrati pokazati će vrijeme. Vjerujem u čudo i odbacivanje puta Novog svjetskog poretka koji daje samo ropstvo i propast. Vjerujem u odabir puta slobode i opstanka. Nema druge opcije.



www.markofranciskovic.com