Pogledaj još videa...

Samo u Europi živi 12 milijuna Roma. Iako čine najveću “manjinsku” zajednicu, često su tretirani kao građani drugog reda. Brojne romske organizacije, vlade i pojedinci pokušavaju posljednjih godina promijeniti sliku o Romima, ali napredak je neznatan. 8.4.1971. godine u Londonu je održan Prvi svjetski kongres Roma na kojem je verificiran naziv "Romi". Od tada se odlukom Ujedinjenih naroda taj dan obilježava kao Svjetski dan Roma. Kako Romi danas žive u Europi?

Neđo Osman, Rom iz Skoplja, diplomirao je glumu na novosadskoj Akademiji umjetnosti. Kao član Pralipea i Subotičkog pozorišta, gostovao je na mnogim kazališnim festivalima od Atene do Mexico Cityja. Posljednjih dvadeset godina živi i radi u Kölnu (i kao novinar Deutsche Wellea). Iako je veoma uspješan u svojoj profesiji, s predrasudama se i dalje bori:

“Mislio sam kako ja moram promijeniti tu sliku o tome kako “Ne-Romi” misle da mi nemamo talent za obrazovanje i školu. Sve sam učinio da promijenim tu sliku. No unatoč tome što nisam Rom koji prosi na ulici i što se krećem u intelektualnom krugu među umjetničkim svijetom, opet osjećam tu diskriminaciju.”

“Ne možemo se promijeniti za 24 sata!”

Zbog svog izgleda, često u kazalištu dobija uloge razbojnika ili ubojice. To je, kaže Neđo, prikriveni vid rasizma i diskriminacije, i mnogo je opasnije od javnih napada, progona i šikaniranja kojima su Romi izloženi diljem Europe. Većina romske populacije teško se privikava na “uređene” uvjete života, i zato postoje opravdani razlozi, smatra Neđo:

“Mi smo godinama bili negdje na kraju civilizacije. Do jučer smo živjeli u kućama od kartona. Kada uzmeš jednu romsku obitelj i daš joj normalnu prostoriju za život, naravno da se ona ne može snaći, jer je do jučer živjela u kolibici. Normalno da je u šoku i mora joj se dati vremena. Ne možemo mi sebe promijeniti za 24 sata, nakon 1.000 godina kako smo živjeli.”

Sporazumi ostaju mrtvo slovo na papiru

Prije pet godina utemeljena je “Prva dekada” Roma (2005.-2015.) koju je iniciralo osam država jugoistočne Europe. Predstavlja političku obvezu zemalja sudionica da na nacionalnom nivou provode programe i reforme u cilju unapređenja položaja Roma. Prioritetna područja su obrazovanje, zdravlje, zapošljavanje i stanovanje.

U 16 zemalja središnje i istočne Europe utemeljen je Fond za obrazovanje Roma, a sredstvima Fonda financirano je 30.000 romske djece i studenata. Direktor Fonda Tobias Linden:

“Vidne su velike promjene u odnosu nacionalnih vlada prema Romima. Do prije pet godina Rome nitko nije spominjao, a danas se o njima mnogo više govori. Problem je, međutim, taj što vlade zemalja s velikom romskom populacijom nisu učinile dovoljno da promijene same sebe. Donijeli su niz zaključaka i potpisali mnogo sporazuma, ali ih većinom ne primjenjuju u praksi.”