Pogledaj još videa...

Kada je prije nepunih godinu dana odstupao naš premijer, bili smo šokirani. Tumarali smo uokolo ko zbunjene ovce i prestrašeno se pitali: što će biti s nama? A onda su zaredali masovni odlasci naših najumnijih glava. U remetinačkim bespućima završavali su  ministri, predsjednici i članovi uprava velikih državnih poduzeća i banaka, savjetnici, istaknuti lobisti. I dok sam prije bila sklona u svim tim dužnosnicima vidjeti samo nekompetentne nabiguzice što misle samo o svojoj koristi, počela sam ih nakon niza neugodnih događaja posljednjih mjeseci gledati sa strahopoštovanjem civila koji se iskreno divi prekaljenim ratnicima što već sutra mogu položiti svoj život na braniku domovine. Bilo tko od njih možda će za dan, dva ležati u Remetincu, možda će ga na pragu toplog doma sačekivati horda novinara žednih krvi, a intimnost njegovih dionica, obveznica i komercijalnih zapisa razvlačit će po hrvatskim medijima raznorazni odvjetnici, suci, tužitelji i fukara.

Nu kad je prije izvjesnog vremena guverner Željko Rohatinski, jedini hrvatski dužnosnik kojem vjerujem jer ga nikad nisam uhvatila u laži, objasnio kako pohapšeni glavonje nisu uradili ništa drugo nego što se radi posljednjih 20 godina, ali je nestašica novca učinila da to postane vidljivo, sve mi je postalo jasnije. Kao da mi je netko skinuo koprenu s očiju. Nešto u određenim okolnostima može biti kazneno djelo, ali i ne mora, ovisno o tome ima li društvo novca ili ne. Dakako, nije bez značaja ni politička opcija kojoj pripada dužnosnički gladijator: jedan nagrabusi ko žuti mrav zbog 50-ak kamiončića ili sitnog žmuklanja s tržnicom, a drugi tijekom nekoliko godina mandata oglođe do kosti 1000 puta vredniji fond cestogradnje i nikom ništa. Mislim si ja, kad im nad glavom visi dugogodišnja robija, tko bi mogao sa sigurnošću razlikovati govore li nešto zato što doista tako misle ili zbog straha da ne zaglave. Gledano kroz prizmu ovog novog - remetinačkog čimbenika, postaju savršeno logični istupi naših funkcionara. Da meni prijeti bajbok, bogme bih i ja lupetala svakojake budalaštine kad god to od mene zatraže moji šefovi. Nisam vesla sisala.

Ako direktiva odozgo glasi da je Jadran na Pacifiku i da Sanader ima 4 noge, onda će oni rukama i nogama to dokazivati, odbacivati s indignacijom svaki protivan argument, pljuvati po osporavateljima, vrijeđati ih, prozivati za nacionalnu izdaju i korupciju do slijedeće direktive. Je... ti Pacifik, Jadran i Sanadera kad ti nad grbačom lebdi Remetinac ili nedajbože – Lepoglava. Meni je to savršeno razumljivo. Jedino što ćemo zauvijek ostati prikraćeni za saznanje što su o tome stvarno mislili Čobankovići, Pankretići, Primorci, Bandići, jer oni ni pod mukama ne bi priznali da su nešto javno blebetali zbog remetinačkog čimbenika, tj. iz golog straha za vlastitu egzistenciju. A što su drugo mogli osjećati kad su na televiziji gledali bivšeg šefa, potpredsjednika vlade, kako ga vezanog lisicama odvode policajci, a on im pritom u šiframa javno prijeti: „Još bumo se vidjeli“? Normalo da su premrli od straha. Pa nisu naši dužnosnici bezosjećajni psihopati.

I dok su prije samo godinu, dvije, sva ta lupetanja ljudi ozbiljno shvaćali pa bi znala tu i tamo po nekim pripizdinama pasti i šaketanja među sljedbenicima, danas ih primaju s više skepse i sućuti. Remetinački čimbenik i estradizacija su znatno relaksirali politički vokabular i sveli ga na pravu mjeru: „Rek'o Čobanković da će dati 80 lipa za kilogram pšenice“, „Rekla Simonica kako je ona objasnila Anti da si mora oprati luleka“, „Rek'o Vukelić da smo mi za integracije“… Seriozni zaokreti na političkoj sceni danas se izražavaju odjećom, cipelicama, nakitom. Za koju godinu naše će političke stranke ionako imati identične političke programe, svi će glavešine govoriti iste stvari, jer će pod utjecajem remetinačkog čimbenika konačno ovladati politički korektnim govorom, a i svi naši mediji će postati isti: oni u vlasništvu grupacije A izvještavat će o korupcijsko-seksualnim skandalima grupacije B, a oni u vlasništvu grupe B hranit će svjetinu sočnim skandalima grupacije A, sve dok nam jednog lijepog dana svima skupa ne oduzmu poslovnu sposobnost i ne završimo kao luda tetka na tavanu – pod međunarodnim skrbništvom.

Prošle kolumne:

Prepaid budalaština

Moj Franjo Jurak

Otrežnjenje

Cirkus

Hitno povećati PDV

Naši heroji

Uvlakači

Tako je govori Mugabe

Korijeni

S mamom i tatom