Pogledaj još videa...

S velikom zabrinutošću pratim izvještavanja medija o radikalnom smanjivanju broja državnih službenika diljem svijeta: Barak Obama planira u narednih godinu dana smanjiti američku administraciju za 5 posto, Rusi su otišli korak dalje pa će do slijedećeg ljeta otpustiti svakog petog činovnika koji se financira iz budžeta (20 posto), Nijemci najavljuju radikalno kresanje ne samo broja službenika nego i broja vojnika (a znamo, kad Švabo nešto zacrta, to ti je, moj brajko, kao u kamen uklesano), Mađari se svađaju u parlamentu hoće li smanjiti broj državnih činovnika za 8 posto, što zagovara ljevica, ili 30 posto, za što se zalaže desnica, EU će u slijedećoj godini otpustiti 10 posto svoje administracije. Onda se taj trend prelio i u naše dvorište. Kao grom iz vedra neba ošinula nas je vijest da se u okviru antirecesijskih mjera Vlade Jadranke Kosor planirala racionalizaciju državne uprave. Premijerka je to osobno potvrdila pred milijunskim auditorijem i pri tom još izrazila iznenađenje podatkom da je svaki peti zaposleni u državnoj upravi šef.

Iako ja osobno apriori podržavam sve premudre odluke naše Vlade (da mi malo smanji porez, ja bih ministru Šukeru i podoknice išla pjevati), ove su me najave kresanja hrvatskog činovničkog aparata zabrinule. Da se nije kojim slučajem naša Vlada premorila, da ih ovaj zvizdan nije opalio pa su se smantali? Kakvo smanjivanje administracije?! Jesu'l oni normalni? (Ovo heretičko pitanje postavila sam si tada prvi i jedini put u životu). Tko će onda umjesto naših državnih službenika narodu objašnjavati što da radi, tko će im davati formulare, tražiti ih biljege, naplaćivati globe, voditi ih kroz život i pomagati im, tko će podviknuti na njih kad se previše opuste? Opće je poznato da je administracija kostur oko kojeg se integrira tkivo nacije. Bez tog kostura raspali bi se ko govno na kiši. Ne možeš ti istovremeno podrivati taj nacionalni kostur i misliti dobro svojoj naciji.

Kad se crv sumnje već ukopao u moju dušu, u ruke mi je dopala zanimljiva analiza natječaja za zapošljavanje u državnoj upravi koja je ukazala na zanimljivu praksu: Vlada je u veljači najavila potrebu za dodatnih tristotinjak ljudi, u ožujku je iskazana potreba za oko 700 novih zaposlenika koji će biti usmjereni na korištenje EU fondova. Zahtjevi za novim kadrovima rasli su iz mjeseca u mjesec. Iz Ministarstva uprave nedavno su potvrdili da će do kraja godine zaposliti šestotinjak novih službenika koji znaju engleski jezik. Nekako u isto vrijeme ministar državne uprave Davorin Mlakar je objasnio da je kresanje administracije iznimno ozbiljan posao koji se mora temeljiti na kvalitetnim analizama, a kako napraviti serioznu analizu ako Ministarstvo ne zna koliko ima državnih službenika? Da bi Ministarstvo državne uprave saznalo koliko točno u državi ima državnih činovnika, rekao je Mlakar, neophodno je prethodno izraditi njihov registar. Budući da je riječ o kompleksnom poslu u kojem su legalnost i transparentnost iznimno važne, najprije će formirati radna grupa koja će, sukladno zakonu, raspisati javni natječaj i provesti zakonom propisanu proceduru… Prema predviđanju ministra Mlakara, očevidnik službenika bi mogao biti gotov do 2011. a potom će se pristupiti kompleksnoj proceduri iznošenja prijedloga racionalizacije, raspravljanja o njima…. Riječju, posao tzv. racionalizacije neće se moći dovršiti za života današnjih činovnika. Čitajući ova inteligentna i savršeno logična objašnjenja vrištala sam od oduševljenja i sa svakim novim dahom vraćalo mi se povjerenje u našu premudru Vladu.

Kad sam bolje razmislila, palo mi je na pamet kako bismo na tome mogli fenomenalno zaraditi. I kao narod i kao država. Opće je poznata činjenica da su najjeftiniji izvozni proizvodi sirovine, a najskuplji znanje. Mogli bismo lijepo patentirati ministra Mlakara pa ga lansirati kao originalno hrvatsko softversko-hardversko rješenje na svjetsko činovničko tržište. Nema te administracije na svijetu koja ne bi našeg uvaženog dužnosnika čuvala kao malo vode na dlanu i plaćala ga suhim zlatom. O takvim vizionarima ovisi danas sudbina najvažnije ljudske djelatnosti na svijetu. Mogli bismo ga davati na lizing, posuđivati ga okolo, ponuditi ga na kredit, trampiti ga za strateške sirovine i energente koji nam kronično nedostaju, poput nafte, plina, električne energije. Kad jednog dana protutnji svjetska gospodarska kriza, a ministar Mlakar se vrati u domovinu, zahvalni činovnici cijelog svijeta utrkivat će se u smišljanju načina kako se odužiti genijalnoj hrvatskoj pameti i državi koja ju je lansirala na međunarodno tržište.

Prošle kolumne:

Čekajući Zvjezdane staze

Vraćanje povijesnih dugova

Nacionalni konsenzus

Moć pozitivnog mišljenja

Plava konjica

Remetinački čimbenik

Prepaid budalaština

Moj Franjo Jurak

Otrežnjenje

Cirkus

Hitno povećati PDV

Naši heroji

Uvlakači

Tako je govori Mugabe

Korijeni

S mamom i tatom