Pogledaj još videa...

Laknulo mi je kada je vlada donijela odluku o novom zaduženju izdavanjem obveznica u vrijednosti od 13,4 milijardi kuna. Bilo me je strah da si zbog depresije prouzročene totalnom besparicom nešto ne naprave. Čitala sam, ima tome par godina, kako je neki bračni par 70-godišnjaka, držeći se za ruke skočio kroz prozor s 8. kata. Kad su policajci ušli u stan, na stolu u kuhinji su bile dvije šalice kave, apaurini i brdo neplaćenih priznanica. Zabrinutost me je prošla nakon vladine odluke. Država će se lijepo zadužiti, na domaćem tržištu oko 650 milijuna eura (oko 4,7 milijarde kuna), po kamatnoj stopi od 6,5 posto i s rokom dospijeća od 10 godina te 1,25 milijardi dolara (oko 7,2 milijarde kuna) na američkom tržištu uz kamatna stopa od 6,625 posto, također na 10 godina, a vlada će moći mirno nastaviti upravljati zemljom bez nekih većih tenzija. Ministar financija Ivan Šuker ponosno je izjavio u TV-dnevniku kako je izdavanje obveznica još jedna u nizu značajnih financijskih pobjeda jer „međunarodno financijsko tržište vjeruje u politiku Vlade i vjeruje Hrvatskoj“.

Sudeći po porastu intenzitetu zaduživanja naše zemlje u posljednjem desetljeću, sa 7 na 47 milijardi eura, povjerenje međunarodnih financijskih institucija u Hrvatsku permanentno raste. Od 2000. do 2010. poraslo je šest i pol puta. Nastavi li nam rejting rasti jednakom brzinom, a nema razloga sumnjati u snagu naših vizija, međunarodno povjerenje će nam 2020. godine narasti na 305 milijardi eura. Izračunala sam da bi, pod pretpostavkom dosadašnjeg gospodarskog razvoja, negdje oko 2056. naš međunarodni kreditni rejting bio jednak ukupnim dugovima ostatka svijeta. Tada će i u najvećoj zabiti svijeta čuti za Hrvatsku. Za to smo se stoljećima borili, snatrili o trenutku kad ćemo ponosni i bogati kročiti svijetom, a tamo neki Šveđani, Nizozemci i Švicarci će zavidljivo šaptati za nama: ''Idu Hrvati!'' (Zašto da nas poznaju samo po kravati i uljudbi?) „Neka pati, kome smeta, Hrvatska je prvak svijeta! Nek' hrvatska zvona zvone, mi imamo šampione!“.

Sad kad su efektno riješili goruće probleme Hrvatske, cijelo bi državno rukovodstvo trebalo otići na Bali, Azurnu obalu ili u Toskanu na nekoliko mjeseci, da se malo odmore i opuste. Zaslužili su. A kad se koncem jeseni vrate odmorni i preplanuli, situacija će se bitno promijeniti: javni dug će nam porasti na 47 posto BDP-a, vanjski dug će premašiti 100 posto BDP-a, povećat će se, dakako, i proračunski deficit, a na svjetsko tržište kapitala po novac će nagrnuti Španjolska, Portugal, Italija i neke druge evropske zemlje. Njihovi će poglavari biti izmoreni od iscrpljujućih političkih natezanja, objašnjavanja, oporbenih osporavanja tijekom ljeta. A naši, nakon višemjesečnog opuštanja, bit će u top formi. Kad tako odmorni i krvožedni uskoče u međunarodnu financijsku arenu uspjet će izmusti od svjetskih moćnika kredite o kojima svi drugi mogu samo sanjati.

Usput, želim se osvrnuti i na jata ptica-zlosutnica koja kritiziraju doslovno svaki potez našeg rukovodstva. Mislim pri tom na prigovore guvernera Rohatinskog i njemu sličnih ekonomista kako će, tobože, porast zaduživanja povećati deficit  te da će „Vlada ove godine za otplatu kamata izdvojiti 5 posto vrijednosti godišnjeg proračuna ili 6,3 milijarde kuna“. Sve te defetističke tlapnje treba odbaciti s indignacijom kao opasne i krajnje subverzivne. Umjesto da on i njegovi tartifovski razmišljaju samo o novcu, novcu i novcu, trebali bi malo više povesti računa o sreći nacije. Može li narod biti sretan ako nema novca? Dakako da ne može. To zna svaka budala. Odeš recimo u Avenue Mall i vidiš na rasprodaji fenomenalne sandalice za 1200 kuna. Bojažljivo pitaš prodavačicu imaju li tvoj broj, ona ti potvrdno odgovori, probaš, stoje kao salivene, daš joj karticu, a ona ti je vrati nakon par trenutaka i kaže da nemaš dovoljno novaca na računu. Kako se nakon takvog šokantnog iskustva osjeća prosječna Hrvatica? Poniženo, jadno, bijedno, zasrano. Vraćaš se pokisla kući i pitaš se cijelim putem za kog vraga uopće radiš ako si ne možeš priuštiti jedne najobičnije sandalice. Tako i naša Vlada. Hoće si kupiti nove avione, modernizirati vozni park, nabaviti si novu odjeću, šminku (ipak oni reprezentiraju cijelu jednu naciju), a na kartici nema love. Normalno je da su pali u tešku depresiju. A kako širiti duh optimizma i progresa ako si u depresiji? Teško. Svi znamo da nas jedino optimizam i progres mogu izvući iz krize. A temeljna točka na kojoj počiva naš nacionalni optimizam je – kreditni optimizam. Zato mi je laknulo poslije izdavanja obveznica. Sad kad opet imamo love, ponovno će nam svima biti bolje.

Prošle kolumne:

Banda lopovska

Avanturistički turizam

Proizvodnja realnosti

Lansiranje Mlakara

Čekajući Zvjezdane staze

Vraćanje povijesnih dugova

Nacionalni konsenzus

Moć pozitivnog mišljenja

Plava konjica

Remetinački čimbenik

Prepaid budalaština

Moj Franjo Jurak

Otrežnjenje

Cirkus

Hitno povećati PDV

Naši heroji

Uvlakači

Tako je govori Mugabe

Korijeni

S mamom i tatom