Pogledaj još videa...

Vijest koju su prije nekoliko dana prenijeli svi svjetski mediji o najvećem porezu na svijetu, ne samo da je ispunila hrvatske porezne obveznike dodatnim patriotskim ponosom, već će se, bez sumnje, pozitivno odraziti i na brendiranju države koja će zahvaljujući najnovijem rekordu postati poznata u svjetskim razmjerima po još nečem osim po korupciji i navijačkim skupinama. Kad gradani Hrvatske plaćaju poreze i parafiskalne namete, nepoznanica je gotovo sve: ne zna se točan broj obveznika, nejasni su i stope i osnovice, a nitko precizno ne može odgovoriti ni na pitanje koliko točno nameta plaća obični gradanin. Sličan je porezni sustav svojevremeno izgradio legendarni bavarski ludi kralj Ludwig II. Država je prije nekoliko mjeseci, 18 godina nakon uspostave samostalnosti, organizirala istraživanje kako bi utvrdila koje sve parafiskalne namete i koliko mora plaćati porezni obveznik. Nakon višemjesečnog prikupljanja podataka stručnjaci nisu mogli precizno utvrditi koliko ih je točno. Brojka se kreće izmedu 240 i 263, ovisno o tome da li je namete brojao ljevičar ili desničar.
Kada su prije nepunih mjesec dana doneseni novi, neznatno veći porezi negoli oni stari, osim što je povećan PDV što je ravnopravno klepilo po glavi sve hrvatske gradane od kolijevke pa do groba, povećan je i ''socijalno osjetljiv porez na prihode gradana'' koji je obuhvatio primanja radnika, umirovljenika, honoraraca veća od 3.000 kuna. No zbog naprijed spomenute zbrke s porezima, a to se često znalo dogadati i arapskim šeicima, došlo je do ''sitne pogreške'' pa su tzv. haračem preskočeni obrtnici, privatni liječnici, privatni stomatolozi, odvjetnici, dio novinara te druge struke koje obavljaju samostalnu djelatnost, budući da porez plaćaju po godišnjoj prijavi te raspolažu onim što im u poreznoj prijavi ostaje kao razlika izmedu primitaka i izdataka. Kada se na to obračuna porez i prirez, ono što ostaje zapravo je dobit, a na nju se ne obračunava ‘krizni porez'. Uostalom, ruku na srce, u obračunu poreza par posto gore-dolje, stotinjak tisuća obveznika više-manje u zemlji poput Hrvatske malo znači. Bilo je za očekivati da će zbog ove ''sitne pogreške'' mediji dignuti prašinu, kao da je ijedna vlada u Hrvatskoj od 1990. do danas znala koliko ima poreznih obveznika, kolike su stope i osnovice te koliko točno nameta plaćaju hrvatski porezni obveznici.
No, iako je predsjednik Mesić pokrenuo postupak ocjenjivanja ustavnosti Zakona o posebnom porezu na plaće, mirovine i druge prihode, iako je čak i Vlada priznala da je zaboravila oporezovati oko 100 tisuća gradana, čime je, notorno, povrijedila nekoliko ustavnih načela, ima li ikakve šanse da postupak ocjene ustavnosti uskoro pokrene na Ustavnom sudu? Nema! Riječ je, dakako, o suptilnim specifičnostima hrvatskog ustavnopravnog sustava koje stranci ne mogu shvatiti. Naime, budući da se Mesićevom inicijativom osporavaju zakoni za koje još uvijek u Ustavni sud pristižu novi i novi zahtjevi za ocjenu ustavnosti, a popis mogućih podnositelja još nije iscrpljen, Ustavni sud će najprije pričekati sve prijedloge svih podnositelja te ih ujediniti, potom će pokrenuti proceduru i na kraju donijeti jedinstvenu odluku. Kako sada stvari stoje, sve to ne može potrajati kraće od 6 mjeseci. Znači li to da će u meduvremenu, zbog hrvatske ustavnopravne prakse, u Hrvatskoj biti na pravnoj snazi zakoni suprotni Ustavu RH? Da, to znači upravo to.
Dakako da malog čovjeka raduje činjenica živor u zemlji pravne stabilnosti i sigurnosti. Ako je cijena sve te miline najviši porez na svijetu, neka tako bude. Uostalom, nije li kazano: ima se - može se.