Pogledaj još videa...

Da kriza ne mora uvijek naplaviti samo loše stvari već da može iznjedriti i nešto dobro svjedoči i nedavna izjava potpredsjednice Vlade Ðurde Adlešić kako će na jesen ustrojiti radnu skupinu koja će izraditi analizu održivosti i efikasnosti sadašnje upravne podjele Hrvatske na 430 općina, 126 gradova i 21 županije. Izgleda kako je bilo neophodno da voda dode do grla pa da država počne razmišljati o notornim nelogičnostima koje je teško braniti argumentacijom zdravog razuma. Organizacijski gledano, Hrvatska se tokom nepuna dva desetljeća demokracije prema tvrdnjama jednih povećala 3 do 4 puta, dok drugi, ovisno o načinu računanja, tvrde da je država u meduvremenu povećana 5,5 puta (1990. u Hrvatskoj je bilo 101 općina te 12 na području Zagreba – ukupno 113, a 56 naselja je imalo status gradova). Danas 4,5 milijunska država ima više općina od 100-milijunske Njemačke, a i broj gradova je 2,6 puta veći nego prije dva desetljeća. I dok neupućeni gradani najčešće misle kako je riječ o megalomaniji prethodnih vlasti koje su državnoj površini znale pridodavati i površinu mora, a u parlamentu se ozbiljno raspravljalo o uvodenju hrvatskog kvadratnog kilometra koji bi bio upola manji od onog u svijetu pa bi se teritorij automatski dvostruko povećao, pravi razlozi krajnje neracionalne pa i tragikomične upravne podjele zemlje leže u politici. O iznimnom političkom značaju problema broja gradova, općina i županija u Hrvatskoj rječito svjedoči podatak da su se Zakon o lokalnoj i područnoj samoupravi te Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj mijenjali u proteklih 18 godina 27 puta pa gradani manjih mjesta doslovno ne znaju u kojoj će općini omrknuti, a u kojoj osvanuti. Prosječan broj stanovnika u gradovima je 18.404 stanovnika, a prosječan broj stanovnika u općinama općine je 3.148 stanovnika. Status općina danas imaju i egzotična mjesta za koja 99 posto stanovnika Hrvatske nikad nije čulo poput, primjerice Civljane (137 stanovnika), Zadvarje (277 stanovnika), Lanišće (398 stanovnika), Sućuraj (492 stanovnika), Ribnik (583 stanovnika), Janjina (593 stanovnika), Kukljica (650 stanovnika) Tkon (707 stanovnika), Povljana (713 stanovnika) itd. Od 126 gradova, njih 8 ima više od 50 tisuća stanovnika, a postoji 59 gradova (46,82 posto) s manje od 10 tisuća stanovnika (što je jedan od temeljnih kriterija za priznavanje statusa grada), dok 18 gradova (14,28 posto) ima manje od 5 tisuća stanovnika. S druge strane, postoji 6 velikih općina s više od 10 tisuća stanovnika (koje zadovoljavaju zakonske kriterije za dobivanje statusa grada), ali takoder postoji 197 općina (45,92 posto) s manje od 2.500 stanovnika. U upravnim tijelima gradova, općina i županija zaposleno je gotovo 14 tisuća ljudi, a skoro 3400 ih radi u općinama. Budući da i najmanje općine imaju bar dva dužnosnika – predsjednika i zamjenika predsjednika te nekoliko najneophodnijih činovnika da bi se baja osjećao kao kakav-takav dužnosnik, a tome treba pribrojati i najmanje 5400 općinskih vijećnika koji mahom primaju naknade, po sebi je razumljivo da znatan broj hrvatskih općina i gradova te nekoliko županija ne može izdržavati ni vlastiti birokratski aparat. Financiranje općina, gradova i županija se u značajnoj mjeri temelji na diobi poreza, osobito poreza na dohodak te na dotacijama iz središnjega državnog budžeta. Zajednički porezi i tekuće dotacije čine oko 60 posto ukupnih prihoda općina, gradova i županija. I tu dolazimo do najvećeg problema: distribucija prihoda od poreza na dohodak se ne temelji na fiskalnom kapacitetu lokalne jedinice (mogućnosti prikupljanja prihoda iz vlastitih izvora) već na geografskim odrednicama – gdje se neka općina ili grad nalaze. Sadašnjom raspodjelom prihoda od poreza na dohodak najviše se pomaže općinama i gradovima na područjima posebne državne skrbi, brdsko-planinskom području te općinama i gradovima na otocima koji imaju zaključen sporazum o zajedničkom financiranju kapitalnih projekata (tzv. otoci s kapitalnim sporazumom). Dakako da postojeći sustav, poput bivšeg, jugoslavenskog, potiče nerazvijene da ostanu nerazvijeni, a najrazvijenijima predstavlja mlinski kamen oko vrata, pa čak je i elaboracija o ''neophodnom ravnomjernom razvoju'' nevjerojatno slična elaboraciji iz prošlog režima, osobito ukoliko se termin ''nerazvijena republika i pokrajina'' zamijeni sa – ''nerazvijena općina i županija''. Postojeći sustav upravne podjele očito vapi za reformom i ona bi se vjerojatno odavno provela da upravo najsiromašnije općine u državi ne predstavljaju nepresušni glasački rezervoar vladajuće stranke i njenih koalicijskih partnera. Dakle, teško da postoji ozbiljna politička volja za promjenom. (''Treba taj problem temeljito proanalizirati'', izjavio je Josip Friščić, šef HSS-a, koji ima tri župana, 12 zamjenika župana i 185 dužnosnika u općinama i gradovima). Iskusni tehnolozi vlasti znaju kako beskrajno odgadati neugodne reforme: formiraju lijepo radnu skupinu koja će analizirati problem, potom izrade prvu, drugu, treću verziju, pa promjene dio zakona, potom uskladuju stare propise s novima… Stanovnici se ne bi ni okrenuli a broj hrvatskih općina i gradova bi se povećao za još 10, 15 ili 20 posto. Medutim, tu dolazimo do najljepše i najkorisnije točke, bar kad je riječ o interesima gradana riječ, a zove se – kriza. Multiplicirali bi se oni beskrajno, nije da ne bi, ali nema više para. Nema! Gotovo je. Došao vrag po svoje.